Privatnost na Internetu

 

U zadnjih nekoliko godina pitanje privatnosti na Internetu se sve češće postavlja. Podaci o korisnicima se skupljaju različitim metodama, a najviše se upotrebljavaju u marketingu. Masovnom pojavom socijalnih mreža, privatnost korisnika je dodatno narušena. Podignute su brojne sudske tužbe protiv organizacija i poslodavaca koji su prikupljali podatke dok je korisnik bezbrižno koristio Internet. U ovom dokumentu objašnjeni su najčešći načini prikupljanja podatka o korisnicima i način na koji se podaci koriste te zašto ne postoje zakonske regulative koje bi osiguravale pravo na privatnost svakog korisnika Interneta.

 

 

Internet je medij kojeg nitko ne nadgleda. Regulacija se provodi na razini tvrtke koja pruža neki servis na Internetu. Te tvrtke sastavljaju svoje uvijete korištenja koje korisnik mora prihvatiti ukoliko se želi služiti servisom. Rijetko koji korisnik pažljivo pročita te dugačke i složene uvjete. Upotreba informacija o korisniku koje on svjesno ili nesvjesno ostavlja dok koristi Internet nije regulirana, što može dovesti do povrede privatnosti korisnika.

 

Informacije o korisniku se mogu sakupiti na nekoliko načina: preko računala korisnika (najčešće krađa cookie datoteka), praćenjem navika korisnika prilikom korištenja Interneta (npr. praćenje Google pretraga) ili prikupljanjem s javnih servisa koje korisnik koristi. Ovo posljednje je specifično jer se s jedne strane od korisnika zahtjeva određeni broj osobnih podataka kako bi se servis mogao koristiti, a s druge strane mu se ne jamči zaštita tih podataka.

Ostali sigurnosni rizici uključuju web preglednike, ISP-ove (eng. Internet Service Provider) te razne servise (poput Google street view) koje rade na principu cloud computing-a. Osnovno obilježje ovih servisa jest da se svi podaci (koji se inače nalaze na korisnikovom računalu) nalaze na udaljenim poslužiteljima te je njihova sigurnost, (a time i privatnost korisnika), u rukama pružatelja usluge.

Zakonske regulative koje bi osiguravale korisnikovo pravo na privatnost u nekim državama uopće ne postoje, a u ostalim su uglavnom nedovoljno razvijene čime se omogućuje njihovo zaobilaženje. Pravo na privatnost je općenito važnije u razvijenim europskim državama nego u SAD-u, gdje se više vrednuje pravo na slobodu govora. Kako bi neki servis mogao djelovati u europskim državama, mora zadovoljavati stroge kriterije koji su po američkim shvaćanjima nepotrebni. Prilagodba različitim zakonima o privatnosti svake države povećava trošak razvoja proizvoda pa se javlja potreba za jedinstvenim propisima o privatnosti koji bi vrijedili za sve države svijeta. Na taj način bi i privatnost korisnika bila zaštićenija. Nažalost, zbog različitog shvaćanja prava na privatnost u različitim državama, teško je donijeti propis koji bi bio prihvaćen u svim državama.

Upravo zbog izostanka „globalnih propisa“ jedino rješenje jest odgovorno ponašanje korisnika. To znači da svaki korisnik mora biti svjestan koje i od kuda mu opasnosti prijete, te na temelju toga donijeti odluke o količini osobnih informacija koje će putem nekog servisa plasirati u Internet.

Cijeli dokument (u PDF formatu) "Privatnost na Internetu" preuzmite ovdje.

© Laboratorij za sustave i signale - Copyright 2008 - 2013. www.LSS.hr